AUTORICA TEKSTA: JASMINA HUSANOVIĆ

Kako učiniti vidljivim i društvenom relevantnim danas ono što je nasilno izbačeno iz našeg svijeta: društveno tijelo koje se kroz kolonijalne, neoliberalne, patrijarhalne i etnonacionalne režime svelo na puki ljudski otpad koji opstaje kroz razmontirano zajedništvo, a koje se ne da tek tako iskorijeniti ili zatrti? Bosna i Hercegovina eksperimentalno je polje raznoraznih intervencija u ovom smislu, pri čemu takve (inter)nacionalne režime upravljanja prate razni mehanizmi isključenja i segregacije. Životi agregirani u getoiziranim prostorima prolaze kroz intenzivizirane stepene osiromašenja i eksploatacije, te javnog obesmišljavanja time što su relegirani na poziciju društvene anomalije, uskraćeni za mogućnost kolektiviteta koji bi se oduprijeo simboličkoj i materijalnoj pljački društvenog dobra. Geto Bosne i Hercegovine zatvor je bez zidova zahvaljujući upravljanju sveopćom destitucijom kroz eksploataciju radne snage koja se upotrebljava kao strategija vezivanja nepoželjnih za tlo, s ciljem da ih se imobilizira i izolira na omeđenom prostoru. Getoizacija je niz mehanizama uklanjanja otpada kroz tijela i živote onih koji više nisu od koristi kao ‘rezervna armija proizvođača’, nego su se pretvorili u neispravne i beskorisne potrošače iz ugla moći/profita i njihovog sigurnog/osiguranog teritorija.

 
U tom kontekstu treba sagledati kako se u otpad pretvara i iz društva izbacuje sve ono što nema više političku ili ekonomsku upotrebnost, odnosno oni koji nisu više utilitarna tijela opravdana dominantnim poretkom. U pogonu je kroz nove valove upravljanja ekonomsko-političkim poretkom u BiH kroz repeticiju matrica nasilja, rasizma, terora i atrociteta, odnosno kroz politiku nejednakosti. U Bosni i Hercegovini se radi o kontinuiranom upravljanju životom ‘nakon traume’ putem istih političkih projekata čija je mračna tajna to da im logor postaje logos svijeta poredanog na užasu gubitka i onome što preostaje. Upravlja se materijalnim ostatcima života kroz politiku abjekcije, kroz nasilno podređivanje ideološkoj laži etnonacionalizma i neoliberalnog kapitalizma u tranziciji koja je zaposjela svakodnevni život kao jedino moguće mjesto mišljenja i jedini mogući horizont djelovanja. Ovakav menadžment javnim životom u horor-porno izvedbama dešava se kroz kulturalizirano administriranje životom u svrhu akumulacije kapitala i moći koja nije odgovorna nijednoj političkoj zajednici, nego

interesima globalnih i lokalnih, privatnih i državnih elita koje multipliciraju i usavršavaju mehanizme ovlađivanja tijelima određene populacije kao proizvodnim sredstvom koje ima nus-proizvod, one oblike življenja koji postaju otpad. Pitanje radikalnog reza iz ove matrice koje postavlja pitanje nove političnosti, društvenosti i zajedništva jeste i pitanje univerzalne politike emancipacije od institucionalizirane politike terora danas. Potrebno je iskočiti iz i preskočiti prevalentne načine viđenja i činjenja, društvene imaginarije koji mistificiraju suverene fetiše državotvorenja i ideološko nasilje administriranja pravde kroz cinični odnos i prema res publica i prema pitanju klasne nejednakosti? Razmišljati o trenutnim režimima upravljanja traumom dok nam je cilj emancipatorska politička praksa znači suočiti se združenim strategijama sigurnosti i razvoja u režimu ‘tranzicijske pravde’.

 
Koji su jezici preostali onima koji se suprotstavljaju (inter)nacionaliziranim getoima siromaštva, korupcije i banalizacije? (U savremenom kapitalizmu u smislu društvenih struktura upregnutih u svrhu moći/kapitala, ono što je korupcija politici a osiromašenje ekonomiji, to je banalizacija kulturi). Sve ove strategije operativne su u polju krvosljedničkog kapitaliziranja na političkom zločinu protiv ljudskoga, u pogonu mašinerije vladanja, kroz ideološko-represivne mjere. Svakako jesmo laboratorij, u kome se ljudski otpad preprodaje, ali u kojem se – pored i uprkos psa-tragača i krvosljednika naslijeđa mrtvih generacija, materijalnih ostataka i bauka koji ih pohode – javlja i bespoštedna kritika, radikalna kritika – kroz transgresivne prakse. Labaratorij zvani post-SFRJ iz perspektive svakodnevnog života u Bosni i Hercegovini nakon dvadeset i kusur godina krvosljednog državotvorenja i industrije pljačke doživljava svoje n-to izdanje. Ne može se ne kriknuti kada se svakodnevno proživljava produkcija života i smrti, u svrhu vladanja ljudskim otpadom u Bosni i Hercegovini, kao i svuda danas – svaki je dan horor/porno transgresija na djelu i tijelu nepotkupljivog života, i to još naplaćena njegovim krvlju/košću/mišlju/radom, i svaki dan svjedoči praksama solidarnosti i zajedništva, univerzalnom i afirmativnom politikom nasuprot politike terora nejednakosti. Fašizam svakodnevnice i ekonomija ožiljaka koji sve dublje ulazi u pukotine društvenog, a naročito u smislu otimačine i preuzimanja sredstava proizvodnje znanja i kritičkog djelovanja traži da se zbori se o radikalnoj istini oko javnog dobra i zajedništva danas.

Nesvarivi ostatci, koji upućuju na pukotine etnonacionalnih/multikulturalnih/neoliberalnih birokratskih kodova čistog terora nejednakosti u post-SFRJ prostoru, stalno su polje intervencije. Ta lamela, ta “stoka sa istoka” (subjekt-otpadak kojeg vežu iskustva oslobođenja i zajedništva, društvene solidarnosti i pravde kroz razne povijesne sekvence 20. stoljeća, ali i danas) jeste bauk koji pohodi Evropu, a dolazi iz država nastalih nakon uništenja SFRJ, uključujući i Bosnu i Hercegovinu. Samo

ostajući vjerna politici jednakosti, kroz revolt i kolektiv u nastajanju, može stremiti kritika danas kao transformativna društvena praksa, teorija koja se radja kroz političke intervencije u svakodnevni život. U društvu kojem su bile potrebne žrtve, teror i rat da bi se uopšte i ostvarilo, buđenje mrtvih u svrhu politike revizionizma i uravnilovke legitimizira nove borbe, kroz parodiju/farsu starih borbi i vrijednosti.

 Oko nas su nove i stare interesne grupe, novi materijal za ove mašinerije upravljanja i administriranja, onda kada su zajednički interesi odsječeni od društva jer se ne pretaču u transformativnu i emancipatornu praksu, a javno se dobro otvoreno ili prećutno krade ili napušta kako od strane administrativnog društvenog aparata i njegovih elita, političkih i vjerskih moćnika, kriminalaca i zločinaca, tako i od strane sitnim šićarom potkupljenog, a u stvari bijedom ophrvanog, društveno izoliranog i banaliziranog, te rasizmom zatrovanog svijeta rasprodate budućnosti. Raspodjela plijena u Bosni i Hercegovini još nije gotova. Ona teče kroz ekonomiju ožiljaka u raznim sferama javnosti, i kroz vrlo specifična preustrojavanja ideološko-represivnih aparata (inter)nacionalno, kao što svjedoči višegodišnja i intenzivirajuća ofanziva politike revizionizma i uravnilovke sa svih strana, u vidu raznih političkih ekonomija i polja djelovanja (državnih, javnih, medijskih, kulturnih...), pri čemu se istovrsni politički projekti nasilja regrupišu kroz nove elite i oblike vlasti – opet (inter)nacionalno. Preživjeli tranzicije/genocida, odnosno politike terora nejednakosti, postaju otpad kriminaliziran i getoiziran jer je 'kriv' za usude koje je sam izabrao i inscenirao, a kriv je najviše ako je preživio boreći se i dalje za prostor slobode, nepotkupljiv život i društveno dobro.

 Kada pođemo iz užasa današnjice/svakodnevice, jedini vrijedan put pred nama u polju proizvodnje kritičkog znanja i javnog djelovanja tiče se politike nade i jednakosti kroz afirmativnu i univerzalnu politike novog subjekta, odnosno jezika političke ljudskosti, otpada koji preostaje nakon materice i masovne grobnice, porođaja i ožiljka. Naše transformativne prakse moraju se pustiti praznovjerja i predrasuda raznih ideoloških čvorišta, gdje nas pohode aveti „izgubljenih revolucija“, kako bi stigle do vlastitog sadržaja – sadržaja koji nadilazi frazu. Autentične političke intervencije nasuprot kulture terora proizvode praksu koja mora i zna traverzirati trbuhozborstvo oficijene politike i javnosti, njihove i dalje krvosljedne ideološke i represivne mjere. Takve intervencije drugačije “misle” zajedništvo i solidarnost u kontekstu tehnologija ljudskosti, upravljanja ljudskim i proizvodnje ljudskog otpada kroz političko, ekonomsko i društveno nasilje unutar onoga što možemo nazvati kao 'post-SFRJ laboratorij upravljanja životom/smrću' gdje se ožiljak masovne grobnice/logora perpetuira kroz politiku terora nejednakosti u svakodnevnem životu. Pri ovom rasplitanju zajedništva i solidarnosti u

laboratoriju koji je tek partikularni simptom globalnog poretka moći (kapitala), moramo svoje energije posvetiti emancipiranim zajednicama onih koji kroz priče i prevođenje repolitiziraju materijalna iskustva gubitka i 'traume svakodnevnog života', kroz neustrašivu kritiku političkih ekonomija koje ih opkružuju. Ovo je prostor za djelovanje u proizvodnji znanja i novih političkih imaginarija koji svjedoče potencijalnosti obećavajuće politike.

 
Radnički univerzitet – kakva politika proizvodnje znanja i protesta nam treba danas?

 
Radnički univerzitet kao aktivistička platforma i specifična proizvodna zajednica nastao je iz borbi koje su i prethodile i rezultirale plenumsko-protestnim aktivnostima 2014. godine u Tuzli i Bosni i Hercegovini, a i proistekle iz istih. Između ostalog, Radnički univerzitet treba razumjeti i kao posebnu materijalizaciju emancipativne politike protiv neoliberalnih režima ekonomije, politike i kulture u domaćem, regionalnom i međunarodnom kontekstu. U ovom tekstu se pruža osvrt na arhiv i učionice Radničkog univerziteta kao ovaploćenja posebne infrastrukture i metodologije koju gradimo skupa u Tuzli, uz velike prijetnje i prepreke u momentu kada su kompleksni procesi neoliberalizacije postaju sve više normalizirani, zahvataju cjelokupni svakodnevni život, te tvore posebno pogubnu neoliberalnu strukturu osjećajnosti, koja na svakom koraku onemogućuje kako proizvodnju znanja vođenu politikom jednakosti, tako i proizvodnju borbi za jednakost i društveno dobro. Naime, kazneni tretman siromašnih, nezaposlenih, bolesnih, onesposobljenih, iznemoglih i starih kroz neoliberalno političko-ekonomskog upravljanje (poput privatizacije, marketizacije i korupcije javnog sektora kroz ekonomski redukcionizam i autoritarni populizam), ušao je duboko u pore društvenog bića i svakodnevnice.

 
Šta činiti onda kada su infrastrukture solidarnosti smrvljene ne samo osiromašenjem, nego i otuđenjem posebne vrste, onim koje se materijaliziralo u strukturi osjećajnosti shvaćene kao skupa ideja, emocija i uobičajenih modaliteta postupanja i ponašanja, te rutinskih praksi koje upravljaju svakodnevnim životom na uglavom nepropitane i neosviješćene načine? Kako materijalizirati učionice, kolaborativni rad i borbu za društveno dobro onda kada svi posrćemo pod hegemonim neoliberaliziranim kontradikcijama i dvoličnostima, i posebnim obrascem impulsa, ograničenja i prizvuka svakog javnog djelovanja u vidu saučesništva kroz kolonizaciju i tijela i misli - obrascem koji u sebe inkorporira i razočaranje i pobunu? I to u kontekstu sveopće emigracije, aktualnog ili potencijalnog exodusa, radno sposobnih aktera potrebnih za društveni razvoja? Za proizvodnju znanja i protesta potrebna, učionice kao zajednice za društveno dobro, potrebno je radno stvaralaštvo

posebnog kalibra, onog koji odoolijeva prekarnosti, i zato je pitanje Radničkog univerziteta u konačnici pitanje bitke protiv masovne egzekucije homo fabera u čijoj je biti stvaralački rad a ne puko kulučenje. Tuzla kao ključna baza Radničkog univerziteta jedan je od primjera getoiziranih ostataka bosansko-hercegovačkog radništva koje još nije klasno obesviješteno ili materijalno izbrisano, ali i u njoj preostale snage socijal-demokratske strukture osjećajnosti (kao i antifašističke) sve više posustaje pod neoliberaliziranom (i revizionističkom) stvarnosti, koja se posebno osjeti kroz rezultate neoliberalizirane socijalizacije mladih i generacijske napetosti evidentne na svakom koraku.

 
Arhiv i javne učionice Radničkog univerziteta osmišljeni su tako da prate posebnu vrstu kritičke pedagogije onih koji su se „posvetili narodu“ tako što će raditi skupa za društveno dobro, inspirisani radničkim samoobrazovanjem, radikalnim pedagogijama, te feminističkim metodologijama participativnog akcionog istraživanja. Zato je prijeko potrebno u narednom periodu izvršiti svojevrsnu rekapitulaciju nakon pet teških godina „post-2014. perioda“ o samom metodu koji smo izabrali i vjerni vlastitom obećanju da naša metodologija zahtijeva drugarstvo kroz otvorena pitanja, kroz hrabrost da se suočimo sa ambivalentnostima i kontradikcijama, kako vlastitim tako i svim drugim. Ta metodologija je zasnovana na postavci da moramo napraviti setting u kojem se takvo suočavanje treba desiti. Odnosno, setting koji treba , uvijek iznova stvarati, jeste prostor i vrijeme „na ljevici“ u Tuzli i Bosni i Hercegovini gdje skupa preispitujemo da li je naše preobraćenje dovoljno radikalno da smo prošli temeljitu preobrazbu tako što smo stvaramo ove oblike postojanja i načine življenja, mimo i nasuprot neoliberaliziranih. Naime, ni one snage u Tuzli i širom Bosne i Hercegovine, i nekadašnje SFRJ, koji se u raznim sferama i na raznim lokalitetima bore za društveno dobro nisu imuna na neoliberaliziranu strukturu osjećajnosti, na gubljenje energije i sveopći zamor, na međusobnu eksploataciju i eksproprijaciju ideja i djela, na neprestano širenje nepovjerenja i netrpeljivosti koje je uspjelo urušiti mnoge mreže solidarnosti između vrijednih borbi i važnih aktera, i koje je rezultiralo inkorporiranjem i našeg razočarenja i naših borbi u sve dublju krizu u kojoj se nalazimo.

 
Politički rad kojem se hitno moramo posvetiti kroz sve javne učionice i aktiviranje arhiva mora biti o tome kako mi kao učesnici u procesu proizvodnje kritičkog znanja i borbi za društveno dobro uspijevamo da oslobodimo sami sebe od unutarnjeg i vanjskog ugnjetavanja, koliko smo mi sami postali sposobni – i to više sposobni ili manje sposobni, i kako - da pomijenimo i svoje živote i vlastitu okolinu. Kroz djelovanje i saradnje Radničkog univerziteta evidentno je da su mnogi od nas, naši saborci i saborkinje, ovaj problem identificirali i analizirali mnogo puta, manje ili više dostatno. Ono što nedostaje je djelovanje koje će materijalizirati autentični angažman i brigu, jedni za druge, i skupa

za sve. Šta se desilo našem radu za društveno dobro, našem radu na aktivističkoj sceni u Bosni i Hercegovini koje se htjelo kolektivizirati i ujediniti sredstva i rad u borbi protiv neoliberalnog urušavanja kojem svjedočimo? Šta je od naših iskustava i znanja prebrisano, zatomljeno, izgubljeno i kako? Ovi gubitci imaju vrlo materijalne posljedice, mi ih tjelesno doživljavamo, mi smo između sebe opljačkani vlastitim „tranzicijama“, ekonomijama potrošnje (i vremena i rada i resursa), te svjesnim ili nesvjernim prestruktuiranjem odnosa ličnog/kolektivnog vlasništva.

 
Ono što je jasno je da danas moramo i konceptualizirati i materijalizirati zajednički upravo svojevrsno društveno vlasništvo onih koji se bune. Onako kako smo skupa sa radnicima koji su protestvovali ili protestuju za proizvodnju u svojim fabrikama postavljali i postavljamo pitanje „Gdje je radnik/radnica danas?“, sada istovremeno moramo jasnije i glasnije postavljati pitanje: „Gdje je drug/drugarica danas? Gdje je naš politički rad skupa?“ Briga za aktivistički angžman danas podrazumijeva da se suprotstavimo između sebe onome što se, kako znamo, desilo industrijskim radnicima i brojnim sindikatima – gubljenju kontinuiteta rada i organiziranja skupa. Daleko od toga da su bitke izgubljene, jer su tek pred nama. Naš je test to kako ćemo umjeti sebe kolektivizirati, prije nego u vlastitim rascjepkanostima svoja tijela potpuno založimo.

 
Radnički univerzitet stoga pred sebe treba da stavi zadatak protivljenja logici viktimizacije i komodifikaciji koje je i u samom prostoru onoga što je trebao biti širi društveni pokret za društveno dobro u Bosni i Hercegovini uzrokovala proizvođenjem traumatično otuđenih oblika življenja, mišljenja i rada, sa umanjenim i smrvljenim kapacitetom za političku subjektivizaciju, solidarnost i transformativno djelovanje. Izazov je dvostruk: s jedne strane, raditi na vlastitoj regeneraciji kroz posebno reflektovanje i valoriziranje i iskustava i traume i nade, i sukoba i solidarnosti, i neprijateljstava i drugarstava, i poraza i pobjeda; a s druge strane, istovremeno raditi na ujedinjavanju borbi za društveno dobro koje su još tu oko nas, i proizvodnji novog momentuma. Novi momentum bi mogao biti u onome što u svom djelovanju Radnički univerzitet, kao i mnogo drugi, već pokušavaju ujediniti – razne intervencije u polju radničkog, ekološkog i feminističkog aktivizma širom Bosne i Hercegovine. U pitanju je suprotstavljanje (uglavnom manje-više istih društvenih aktera novom talasu akumulacije kapitala kroz privatizaciju, marketizaciju i komodifikaciju zdravstva, obrazovanja i socijalne zaštite, kroz uništavanje okoline i prirodnih resura kroz neoliberalnu politiku energije, kroz proizvodnju konflikta putem tzv. migrantske krize i sigurnosnih politika kojima se regulira i protok i protest ljudi, novog talasa neokonzervativnih i autoritarnih ideologija koje naročito pogađaju žene i djecu, itd.

 
Naročito važan aspekat tog ujedinjavanja mora biti antikolonijalnog karaktera, s obzirom da intenziviranu proizvodnju akutne nesigurnosti i ekonomsko-političkog ugnjetavanja u Bosni i Hercegovini učestvuju ili saučestvuju, otvoreno ili šutke, kako domaće elite tako i regionalne i međunarodne elite. Trajni neuspjeh da se razriješi inskrpicija ‘života’ u Bosni i Hercegovini u nacionalne i internacionalne ustroje vladanja produbljuje krizu u njoj, tom toksičnom paradigmom prijetećeg raskola, vječno između njene podjele, izlaza iz nje, ili i/ili ulaska u Evropu. Kroz tijela, teritorije i živote, kojima se upravlja na brutalne načine, moderni projekat državotvorenja u Bosni i Hercegovini i dalje je plodno tlo za raznolike i visoko akutne politiziranja života i smrti, nasilnih i isključivih pokušaja da se njome upravlja po cijenu svakog društvenog dobra. Protiv ovoga se Radnički univerzitet aktivira arhiv i javne učionice koje pripadaju svima nama. Kao što nam pripada društveno dobro koje zazivamo, materijaliziramo i sanjamo. Politički subjekt na horizontu emancipativne politike mora se ustvrditi i kroz borilačke vještine znanja koje gubitku daju kreativno svojstvo i politički oštricu, jer pretvaraju iskustva abjekta i afekta u univerzalni usud, upravo kroz insistiranje na političkom činu pobune, zajedništva i solidarnosti u odnosu dominantne režime moći i propratne oblike političkog autoriteta i uprave. To je ono što nam na trajektorijama abjekta, afekta, revolta i kolektiviteta u potrazi za politikom jednakosti oduvijek govori, kako to kaže Julia Kristeva: „Ja se bunim, dakle mi smo...ono što tek dolazi. Blistavo i mukotrpno iskustvo.“1

[1] Julia Kristeva, „Intimate Revolt: The Future of the Culture of Revolt, The Life of the Mind, and the Species“, International Journal of Baudrillard Studies, vol. 3, br. 1 (2006). Prijevod autorice.