AUTOR: SLAĐAN TOMIĆ
Sredinom avgusta Federalna novinska agencija (FENA), koja se najvećim dijelom finansira iz budžeta Federacije a manjim iz prihoda ostvarenih pretplatom, raspustila je cijelu dopisničku mrežu.
Dopisnici agencije FENA iz cijele zemlje uglavnom su novinari koji imaju zaposlenje u drugim medijskim kućama, a za tu agenciju pišu honorarno. Ima, međutim, i onih novinara kojima je honorar ove agencije – ne veći od 600 KM mjesečno – bio jedini izvor prihoda. Među njima je i Maja Nikolić, bivša saradnica agencije FENA iz Tuzle. Ona je za otkazivanje saradnje saznala putem cirkularnog emaila, u kojem je stajalo da FENA otkazuje saradnju cijeloj dopisničkoj mreži. Razlog je finansijske prirode.
Kako je moguće da javni medij nema novca? To smo upitali uredništvo agencije FENA, ali do objavljivanja ovog teksta odgovor nismo dobili.
Ipak, naš izvor iz ove agencije kaže da je podjela otkaza, odnosno da je razlog otkazivanja saradnje isključivi zahtjev Vlade Federacije BiH, odnosno Ministarstva finansija FBiH. Ni oni nisu odgovorili na naš upit.
Šutnja je nekima zlato, ali nekima i ne – Maji Nikolić, na primjer. Ona kaže da je sramota da jedna budžetska agencija dijeli otkaze:
„Jako sramotno je da smo dobili jedan cirkularni email kakav je poslan meni i ostalim kolegama, da nas moraju otpustiti, da nemaju mogućnost plaćanja, bez obzira koliko smo bili vrijedni, išli na teren i donosili priče sa terena. Strašno.“
Ova višestruko nagrađivana novinarka kaže da joj je teško, ali da je s proglašenjem pandemije znala da će saradnici FENA-e biti oštećeni: „Zato što su naši honorari bili tako mali, nisu bili veći od 300 KM za jedan mjesec. Ugovori su otkazani svim honorarcima, odnosno ljudima koji dolaze iz dopisničkih centara“. Nikolić dodaje da joj je osim otkaza teško pao i način saopštavanja odluke o otkazu.
Udruženje BH Novinari nema posebnih informacija o otkazima ugovornog aranžmana honorarnim saradnicima Agencije FENA.
„Udruženju se nije javio niko od kolega, što može biti pokazatelj specifične situacije u kojoj se te kolege nalaze. Naime, poznato mi je da većina honoraraca, kolegica i kolega, istovremeno rade dva i više poslova, ponekad u tehnološki potpuno različitim medijskim kućama. Lično znam da je godinama saradnik honorarac FENA-e bio kolega koji je radio u RTVK, gdje i danas radi. Neko je vrijeme, možda i dalje, za FENA-u radio i kolega koji je u penziji. Teško je vjerovati da je neko od honoraraca radio samo za FENA-u, iz prostog razloga što su njihovi honorari, nažalost, mali, i od toga nije moguće preživjeti. FENA, kao i druge, državne i privatne medijske kuće na sve načine gledaju da honorarce plate što manje, nerijetko i što rjeđe, te poneki dobivaju honorare i sa osam i više mjeseci kašnjenja“, kaže predsjednik BH Novinara Marko Divković.
Novinarka Maja Nikolić dalje navodi:
„Novinari su ti koji su u ovoj pandemiji toliko dali, apelirali, zahvaljujući medijima toliko smo uspjeli spasiti ljudi... Mediji, odnosno novinari su ti među onima koji su najgore prošli.“ Kaže nam i da podrške novinarske zajednice nije bilo, već su to bile tek poruke solidarnosti pojedinaca.
„To je meni najgore. Da, imamo Društvo novinara, i da, imamo udruženje BH Novinari. Apsolutno me niko nije kontaktirao. Toliko je novinara dobilo otkaz, ni jedno to udruženje nije pružilo pomoć novinarima. Nije pošteno. I ja sam članica udruženja, ne mogu vjerovati da nisu stali iza nas. Po pisanjima, konkretno u mom slučaju, po pisanju na društvenim mrežama, ne vjerujem da nisu vidjeli“, razočarana je Nikolić.
S druge strane, predsjednik udruženja BH Novinari Marko Divković kaže da Udruženje malo toga može uraditi. Dodaje da na to ukazuju i sva njihova dosadašnja nastojanja i ukazivanja na odsustvo bilo kakve radnopravne zaštite honoraraca, kao i tzv. slobodnjaka.
„Po našim ranijim istraživanjima, u tom statusu je oko 40% od oko tri hiljade novinara u Bosni i Hercegovini. Inicijative da se u toj oblasti uvede red donošenjem zakona gotovo da su ignorisane, kao i inicijative o donošenju zakona o medijskom oglašavanju i zakona o vlasništvu nad medijima. U situaciji kada je kršenje svih oblika radničkih, ali i ljudskih prava u BiH postalo poslovično normalno, u zaštiti prava honoraraca malo se toga može učiniti. Za one koji su članovi Udruženja BH Novinari, a koji se obrate FMHL, Udruženje pruža pravnu pomoć, ali koliko mi je poznato, do sada se za tu vrstu pomoći niko nije obratio“, pojašnjava Divković.
Fedžad Forto, generalni sekretar Društva novinara Bosne i Hercegovine, podsjeća da je Društvo novinara još ranije svim nivoima vlasti u BiH uputilo inicijativu da u paketima pomoći mjerama ublažavanja posljedica krize obavezno obuhvate novinare i medije u BiH.
„Jedina konkretna podrška došla je od Komisije za informisanje Parlamenta FBiH, koja je podržala našu inicijativu. Međutim, nakon toga druge institucije vlasti nisu reagirale. Nezvanično nam je, u razgovorima sa predstavnicima izvršne vlasti na nekoliko nivoa, jednostavno rečeno da mediji imaju mogućnost kao i drugi privredni subjekti da apliciraju za pomoć u okviru postojećih paketa pomoći“, kaže Forto.
Podsjeća da, nažalost, novinarska udruženja nemaju nikakav fond, niti bar simbolična sredstva kojima bi kratkoročno mogli podržati kolege.
„Ovo je tek početak krize, koja će se odraziti i na materijalni status medija, uređivačku politiku i njihovu zavisnost od političkih centara moći, koji će nuditi pomoć uz uslov uticaja na uređivačku politiku“, poručuje Forto.
Očigledno je da postoje jaz i šum u komunikaciji između novinara i novinarskih udruženja. Divković u vezi s tim kaže:
„Ako su se neki žalili da ih nismo kontaktirali, to je zato što nemamo informacija jer se nisu ni obraćali. Uz napomenu da je rad sekretarijata Udruženja BH Novinari zbog epidemioloških razloga, kao i zbog godišnjih odmora, maksimalno redukovan, što će (mislim na godišnje odmore) potrajati do 10. septembra.“
Referirao se i na slučaj naše sagovornice:
„Kolegicu Maju Nikolić, s kojom sam lično u izvrsnim odnosima. pokušao sam kontaktirati, ali se nije javljala. Zauzetost, odmor... Još ima vremena“, zaključuje Divković.
Produkciju ovog teksta podržao Fond Otvoreno Društvo BiH