AUTOR: DRAGAN PAVLOVIĆ

Koliko je teško časno i pošteno obavljati posao novinara svjedoče sve češći napadi na njih. Novinari su krivi svima: građanima, organima bezbjednosti, sudijama, tužiocima, vlasnicima preduzeća, političarima, tačnije svima onima čiji bi (ne)rad novinari željeli da ogole.

Jedanaest incidenata

Mnoge pritiske novinari najčešće javno i ne otkrivaju misleći da su nebitni, čak i kad ih ometaju u obavljanju posla. Pored pritisaka izvana, česti su pritisci na novinare i unutar redakcija, a dolaze od njihovih urednika.

Prema podacima s portala safejournalists.net, u Bosni i Hercegovini su u posljednjih nekoliko godina registrovana 32 napada, zastrašivanja i prijetnje novinarima. Samo u Sarajevu zabilježeno je 19 slučajeva.

Ove godine prijavljeno je 11 incidenata. Tako je 17. juna 2020. policija verbalno napala novinarku Nidžaru Ahmetašević jer je tog dana u popodnevnim satima pokušala fotografisati policijsku akciju i hapšenje migranata u jednom sarajevskom naselju. Prema navodima Ahmetašević, tom prilikom policajci su je verbalno napali, neprofesionalno se ponašali i prijetili joj prekršajnom prijavom jer ih “ometa u poslu”. Iako im je pokazala novinarsku akreditaciju, nisu je htjeli prihvatiti kao validan dokument već su joj, kako je navela, tražili dozvolu za rad. Na kraju su legitimisali i nju i njenu prijateljicu.

Sinana Gluhića, novinara lokalnog javnog medija RTV Zenica, fizički je napao Sulejman Spahić, član stranke A-SDA. Napadu su prethodili dani verbalnih prijetnji i uvreda koje je Gluhiću slao čelnik A-SDA putem telefona i društvenih mreža, posebno Facebooka.

U petak 5. juna Gluhić je bio na putu prema poslu kada ga je Spahić fizički napao. Pred svjedocima je Gluhić od Spahića dobio prijetnje smrću, nakon čega je uslijedio udarac u vrat i lice. Incident je prijavljen policiji i zabilježen, kao i prijetnje koje je Gluhić dobio u prethodnom periodu. Istoga dana stranka A-SDA izdala je saopćenje u kojem negira napad. Policijska uprava Zenica pokrenula je istragu i uzela izjave od oba aktera. Slučaj je upućen Tužilaštvu na daljnje postupanje.

Mete napada bili su i novinari portala Faktor. Naime, dvije žene su 14. aprila ušle u prostorije portala Faktor prijeteći i psujući uposlenicima jer su bile nezadovoljne člankom o paljevini i pucnjavi nepoznatih osoba u sarajevskom naselju Vraca koja se dogodila prethodne noći. Zahtijevale su da se članak ukloni, što su članovi redakcije odbili. Na izlasku iz redakcije jedna od njih je, upirući prstom u novinarku, zaprijetila: “Dobro sam te zapamtila, vidjećemo se mi još na ulici!” Ubrzo nakon toga Faktor je primio telefonski poziv muškarca o kojem su pisali, također sa zahtjevom da uklone tekst. Ova osoba, poznata policiji kao osuđenik za višestruke prekršaje, zaprijetila je da će doći sa svojim advokatom u prostorije Faktora.

Podsjetimo i na slučaj kada je, komentarišući vijest da se Zapadnohercegovački kanton proglasio “korona-free zonom”, novinar N1 televizije Nikola Vučić u svom Twitter nalogu sarkastično upitao hoće li biti “uskoro proglašenje ´fascism-free´ zone”. Nakon toga su uslijedile brojne prijetnje putem društvenih mreža i portala i pozivanje na nasilje prema njemu, uz opaske kako treba sa njim “u Neretvu ili na kolac” i etiketiranje Vučića kao “halal Srbina”, te uz brojne druge uvredljive poruke na njegov i na račun njegove porodice.

Jedan broj medija iz Hercegovine objavio je tekstove u kojima su širili govor mržnje protiv Vučića i njegove porodice. Poslije toga je Ministarstvo unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo 15. juna obavijestilo Udruženje BH Novinari da su saslušali Vučića i završili istragu te slučaj proslijedili na daljnje postupanje Tužilaštvu KS.

Pored fizičkih napada, on-line nasilje nad novinarima i novinarkama sve je veća prijetnja medijskim slobodama. Nema preciznih podataka o tome koliko je novinara u Bosni i Hercegovini bilo izloženo on-line prijetnjama ili napadima. Oni napadi koji su registrovani jasno govore kako je Internet područje u kojem se novinarima ne pruža skoro nikakva sigurnost. Zabilježene su prijetnje, uvrede ili omalovažavanje, otvoreno podsticanje na mržnju, a često i pozivi na linč određenog novinara.

Marko Divković, predsjednik Udruženja BH Novinari, sjeća se da je imao raznih pritisaka dok je radio za Radio Slobodna Evropa:

„To su uglavnom bile prijetnje tužbama. Interesantno je da nikad nijedna tužba nije stigla, ali su pritisci dolazili na drugi način. Recimo, deset godina nisam dobio ni jedan poziv na press konferencije u Opštinu Tuzla. To je bio njihov oblik pritiska. Godinama iz Komande Drugog korpusa nisam dobijao pozive na press konferencije. Oni su se uvijek čudili što ja uvijek dođem jer preko kolega saznam za press. Kad sam prešao na BHRT, tamo su pritisci dolazili drugačije, sofisticirano."

Dodaje da mu je tada prijećeno da zbog njega neće plaćati pretplatu BHRT-u, da će se žaliti na razne načine. „Jedan od pritisaka je bio preko Sindikata, kao, mi ćemo na Sindikatu odlučiti hoćemo li plaćati taksu. Tako se pritisak na mene kao pojedinca preselio na BHRT.“

Divković ističe da su političke stranke često bile inicijatori i izvršioci pritisaka.

„Jedan mladi gospodin koji je bio u SDP-u imao je zadatak kad god me sretne – a sretao me relativno često – da mi prebaci moj navodni hrvatski nacionalizam. Pojedine stranke su novinare tretirale kako je njima odgovaralo. Mene su optuživali za hrvatski nacionalizam, a za HDZ sam bio teška komunjara. Širenjem nekakvih priča u javnosti oni su se obračunavali s novinarima. Nije to imalo nekakvih posljedica, ali je to bio tužan doživljaj", kaže naš sagovornik. Dodaje da Gradska uprava u Tuzli to uradi ovako:

„Svake godine imaju određenu sumu za medije. Imaju ljude koji prate medije i tačno znaju kome će dati pare. Svake godine isti portali dobijaju novac. Kriterij se podesi prema jednome, a drugi se prema istom tom kriteriju odbije. Sada se prešlo na ono što najviše boli – pare. Političari znaju da veliki broj novinara radi na egzistencijalnim minimumu, za neki prihod do 600 KM. Takve ljude je, nažalost, lako pridobiti, kupiti. Mnogi su mediji silom prilika prisiljeni raditi pod finansijskom vrstom pritiska. Bojim se da će ta šema rada sve više jačati i da će novinari biti prisiljeni prodati profesionalizam.“

Podsjeća da postoji još jedna šema: od 3.000 novinara njih 300 ih ima tužbu za klevetu, što je također vid pritiska.

“Nedavno smo imali prijetnje dopisnici agencije Srna iz Drvara. U to se uključila politička stranka i na njenom Facebook profilu objavljuju gnusne laži. Kako god se digitalizacija u medijskoj sferi učvršćuje, tako se to novinarima ponekad obije o leđa, jer neprijatelji novinara istu tu tehnologiju koriste protiv nas“, kaže Divković.

Ističe da pritisci na novinare dolaze i iz njihovih medijskih kuća. Podsjeća da je urednik Informativnog programa u BHRT došao po stranačkoj i nacionalnoj liniji iako iza sebe nije imao ništa što bi ga kandidovalo na taj položaj.

“Preko njega su išli pritisci na novinare, a onda on nekom uredniku smjene zada šta treba da radi, tako da novinari moraju pisati kako im se naredi. Ako namirišu krv, odmah traže izvještaj. Kad im objasniš da se ništa nije dogodilo, kažu: Pa pišu portali... Idu po sistemu 'neki portal je objavio vijest i ona se mora istražiti'. A onda vidiš da je taj portal koji je objavio vijest pod uticajem istog političkog patrona kao i u slučaju tvog urednika", priča Divković, i dodaje da je novinarstvo zapalo u ćorsokak.

Ističe da je ogroman broj medija koji pokrivaju BiH pod direktnim uticajem neke političke partije. Smatra da su obraz prodali i neki od novinara javnih RTV servisa i tu spominje novinara koji je 'prekomandovan' na poziciju konzula.

„Vlasti svoje sluge bogato nagrade. To je, nažalost, tako i mnoge kolege to prihvate jer su prinuđeni – ali mnogi se i nude. U našoj profesiji podobar je broj onih kojima nije mjesto u novinarstvu. Neki od kolega rade po sistemu „ja sam plaćeni ubica i koga ja načepim ima pravo da jauče“. Ali to je siledžijstvo. Naime, političke partije preko medija vrše pritisak na određene pojedince ili grupe, tako da su novinari izvršioci. Pojedini mediji zbog novca prihvate ulogu koja ne samo da nije časna nego je i u zakonskom smislu diskutabilna„, zaključuje Marko Divković.

Maja Radević iz udruženja BH Novinari ističe da su na novinare najčešći politički pritisci:

„Počevši od nastojanja da se kontroliše uređivačka politika medija i imenuju kadrovi u upravljačkim strukturama tih medija, pa do izjava raznih zvaničnika koje smo imali priliku čuti posljednjih godina, u kojima se prema novinarima ophode na bahat, uvredljiv i ponižavajući način. Politički utjecaji i pritisci na medije posebno su zabrinjavajući i sve očigledniji kada su u pitanju javni servisi, ali ni mediji u privatnom vlasništvu nisu pošteđeni.“

Cenzura i autocenzura

„Pored toga, istraživanje o medijskim slobodama i sigurnosti novinara koje su BH Novinari radili prošle godine pokazalo je da se novinari unutar svojih redakcija sve češće susreću sa cenzurom i autocenzurom i da imaju sve manje slobode da sami kreiraju sadržaje na kojima rade, što također predstavlja pritisak na slobodu medija. Nažalost, ekonomski položaj i uvjeti u kojima rade, odnosno strah da ne ostanu bez posla, mnogim novinarima diktiraju da prećutno pristaju na cenzuru, kao i na mnoge druge vrste pritisaka sa kojima se susreću", kaže Maja Radević.